Connection lost...

Kako je tradicija držanja prodavnice manje od 3000 kvadrnih metara, (u Sarajevu znana kao GraNaP) odavno izumrla, odlučih se za posjetu obližnjem supermarketu. Odmah da kažem – nije dobro krenulo. Za uslugu korpe na točkićima, koja mi usput nije ni trebala, jer se spisak koji sam u glavi sastavio sastojao od vekne, neke pileće salame (izrezane, naravno), čokoladnog mlijeka i Buco sira (e, jebiga, ako nemaju baš Buco sira, valjda imaju neki češki ekvivalent), trebalo je izdvojiti kovanicu od 5 Kč. Koju, treba li reći, nisam imao. Male korpe ne vidim. Ustvari eno jedne! Kakva sreća! Nažalost, u privremenom posjedu neke starije gospođe. Koja se na sreću približava kasi. Sad samo lukavo i odmjereno, siguran sam da nisam jedini s paklenim planom na umu, znate kako je po tim supermarketima, mala bara – puno krokodila. Prikradam joj se u maniru iskusnog nindže na rutinskom zadatku krađe carskog dekreta iz najstrože čuvane utvrde u vrletima planina ostrva Kju-šu. I, tek što ju je spustila – CAP! Moja je! Međutim, tu nije kraj, gospođa me prvo začuđeno gleda, i onda kaže:

-          Zašto ste @$%“/(%  #“$#  4/&%#33{ ? – Hm, razumio sam samo prve dvije riječi, ali nekako slutim da je ostatak izraz nezadovoljstva zbog netom izgubljene korpe na koju je ova vremešna urbana ratnica mislila da polaže pravo rođenjem.

-          Zato što mi treba. – odgovorih svojim najboljim češkim, i nehtijući se upuštati u daljnja obrazlaganja, okrenem se i produžim svojim putem. Trenutak zebnje da vidim da li će se moja ljuta protivnica odlučiti za strategiju pravljenja scene, gdje bih ja vjerovatno izvukao deblji kraj, korak... dva... i pobjeda! Odustala je lakše nego što sam očekivao. Izgleda da je pogodak nemilosrdnom snagom argumenta bio precizniji nego što sam očekivao.

OK, sad imam vremena da na miru razlučim šta mi je ratoborna baba poručila... Ono drugo značiiii uzeti... pa da, pita me zašto sam uzeo, naravno, dalje... mmmmm... ne razumijem, al zadnje dvije su bile „tamo desno“... Okrećem se desno i ugledam, nako odoka šezdesetak složenih korpi nalik onoj koju sam stekao nesmiljenom borbom. Na trenutak se osjetih glupo, ali onda shvatih da za tim nema potrebe. Naime, analogno situaciji u kojoj što više trpimo, to je veći merak kad se jednom popišamo, tako, racionalizirao sam, će i moje zadovoljstvo spuštanja namirnica u teško stečenu korpu biti višestruko veće, nego da sam je jednostavno uzeo sa gomile. Za svaki slučaj, zapamtijah gdje stoje. Za ubuduće. Jebi ti to.

***

O hrani ovdje, treba reći slijedeće: njena najveća, a možda i jedina sličnost sa pravom hranom – njen vizuelni aspekt. Oni među vama koji su se našli u sličnoj situaciji, u recimo nekoj zemlji u kojoj je kuhinja dosta drugačija od one na koju ste navikli, znaju o čemu otprilike pričam. Ali samo otprilike. Kako onima koji nisu imali to zadovoljstvo ne bismo uskratili zadovoljstvo empatije sa grupom nas koji smo s druge strane imali takva i slična iskustva, recimo da čovjek kada je gladan (a većina nas je sigurno bila u sličnoj situaciji siguran sam), i kada konačno dođe do hrane, više nego u uobičajenoj situaciji uživa u hrani. Kad se dobro najede, javlja se taj neki osjećaj ispunjenosti, ne samo fizičke (koja je očigledna, zlobnici bi primijetili), već i neke duševne. Lijepo ti nekako, brate. Situacija je nešto drugačija ako jedete hranu na koju, recimo, niste navikli, a još drugačija kada jedete nešto što vizuelno stvarno podsjeća na hranu, ali zapravo koketira čas s jedne, čas s druge strane ruba jestivosti. Nakon jela, ne osjećate fizičku glad, samo... osjećate se nekako... prevareno! U nedostatku boljeg izraza. Glad je otišla, ali želja za hranom ne. Da stvar bude čudnija, hrana se u restoranu ove firme pravi od, pa bar naoko istih sastojaka kao i normalna hrana. Ono što ne razumijem je, kako je moguće baš tol'ko zajebat komad juneta. Mislim, jebemu mater, kolko komplikovano može bit, skini mu rogove, obriši mu guzicu i baci ga u tavu. Haj kad ti zagori, kad je nedokuhano, kad presoliš, kad nedovoljno posoliš, pa ne velim. Ali ovo morate probati da bi vam bilo jasno. Nije neugodno, nije ugodno, da vam se tako nešto u po noći nađe ustima, ne biste razlučili je li to hrana, ili nije, je li vam krivo što to žvaćete ili vam je drago, kad se sažvaće, taman je dovoljno bezukusno da nemate nikakvu želju da ga progutate, ali nije dovoljno otrovno da poželite da ga ispljunete, uvijek je tu negdje napola. Dovoljno loše da ga nikad ne poželite, a opet nedovoljno loše da vas razbjesni, osim kad razmišljate o tome. Na žalost, nisam spadao u one koji nisu razmišljali o tome. Jedino po meni logično objašnjenje cijel situacije bilo je sljedeće: hrana je nikakva (kako smo rekli bukvalno nikakva, ni tamo ni vamo) upravo da bi bila na tankoj crti između dva dijametralno suprotna nagona – nagona da je ispljunete, i nagona da je progutate. Ako ne upotrijebite voljni napor i više moždane funkcije, zalogaj će zauvijek ostati u tom zlom deadlocku! Tako da svi na pauzama dok jedu moraju da misle na to što jedu dok jedu, tako da ne mogu da misle ni o čemu drugom. Npr. o tome, ko su ovi likovi u odijelima od 3000 eura i sunčanim naočalama po kišnom danu koji idu na zadnji sprat? Ili zašto se više ne smije onaj stariji čovjek koji je prije češće prolazio hodnicima i kojeg su svih 4000 zaposlenih od milja zvali Šefe (pa dobro nije baš najmaštovitiji nadimak, al šta sad treba čovjeka od 60 godina koji je nam svima stavlja hljeb na sto zovemo, ne znam... Zuba, il Kifla)? I zašto u zadnje vrijeme kada i hoda igdje hoda sa još dvojicom momaka, duplo mlađim, duplo težim? Zajebanciju na stranu, al nešto fakat nije OK s ovom firmom. I ne mislim samo na hranu.

 
***

Prva, ali ne i jedina nevolja bila je u tome, naravno nije bilo Buco sira. Niti bilo čega što podsjeća na Buco sir. Niti pavlake. Pileću salamu sam pronašao. Jedva. Pecivo također, ali, treba li reći, imalo je još nešto u sebi što ga je činilo različitim od normalnog hljeba. Ustvari, sve je bilo za nijansu drugačije, i upravo ta nijansa činila je ključnu razliku. 70% proizvoda na rafama činile su totalne pizdarije. I sranja. Dvije rafe duge svaka po 30-ak metara sa svim vrstama pudinga i dječijeg party šampanjca (šta je koji kurac dječiji party šampanjac?!), a ni Buco sira ni surogata za isti ni na vidiku. Rafa sa mlijekom. Normalnog mlijeka, naravno nigdje. Rafa sa mlijekom s vanilijom, rafa sa bananom, rafa sa jagodom... pa jebote niđe ni čokoladnog! E, al zato evo ljubaznog trgovca, i savršene prilike da vidimo dokle smo sa uklapanjem u okolinu.

 -          Dobar dan.

-          Dobar dan, kako vam mogu pomoći? – osmijeh. Ufff jebote, što smo ljubazni, ekstra, a izgleda da naivčina ništa nije posumnjo. Za njega sam autohtoni Čeh! Možda ne baš iz Praga, nego više tamo sa sjevera, iz onih malo pasivnijih krajeva, al jebiga, ima vremena, radićemo i na naglasku. Nisam znao kako se kaže Buco sir, tako da sam se odlučio za lakšu varijantu.

-          Imate li čokoladnog mlijeka?

-          ... – oči mu se sužavaju u „ne razumijem“ položaj. Joj kažel mi šta na engleskom, složiću ga šakom, oca mi. Naučite prvo svoj jebeni jezik, fino te pitam imaš li čokoladno mlijeko... tok misli mi prekida sijalica koja se pali iznad njegove glave. Vidim nije 100% siguran, ljudska osobina koja mi se uvijek sviđala, sve sa zrnom soli rekli bi stari rimljani, ali prilično odlučno gazi prema odjelu sa slatkišima. Joj kretena ljudi, čokoladno mlijeko drže među slatkišima, heheh... šta je ba ovo...!?!

-          Izvolite. – osmijeh proljeća. Ama ne idiote, ne mliječnu čokoladu, ČOKOLANO MLIJEKO, RAZUMIJEŠ LI KAD TI SE KAŽE!

-          Ne to. Ono... – pokazujem na mlijeko. – čokoladno mlijeko!

-          Aaaaa, gospodin želi čokoladno mlijeko, pođite za mnom. – čuj da pođem za njim, šta je reć, razgovor sa državnom bezbjednošću svak ko se zaželi čokoladnog mlijeka?

-          Da, čokoladno mlijeko, šta sam ti reko prvi put?

-          Evo ga. Čokoladno mlijeko. – on na engleskom.

-          Crko dabogda. – ja na našem.

Ne trijumfalno, ali pola posla je bilo obavljeno...

Besposlica pred kraj drugog dana natjerala me je da se zapitam do kad je uopšte ovdje radno vrijeme. 17.00 prošlo ima par minuta, a ovdje svi čvrsto drže svoje položaje. Hm. Pa, nije da se žalim, vremena u kojima sam zadnji izlazio iz ove jebene firme bila su daleko gora, ali ima teorija prema kojima je 8 sati ubijanja vremena daleko napornije od 12 sati rada. Ne mogu naravno pouzdano ustvrditi da je ovo tačno, ali iz vlastitog iskustva mogu vam barem ponuditi utisak da navedena teorija – ima smisla. Što će reći da ta vremena, ako su i bila gora (u šta sad, rečenicu kasnije (toliko o odlučnosti) pomalo i sumnjam), sasvim sigurno nisu bila DALEKO gora. Kako god, osjetio sam da je vrijeme da isprobam da li su lagali u koka koli kad su rekli da će momak koji kući ode prije svog šefa biti nagrađen aplauzom od strane radnih kolega. Nije da imam pojma koji od ovih kretena ovdje mi je šef, s obzirom da mi se niko ne obraća već danima. Tačnije da ne griješim duše, imao sam tokom dana jedan razgovor. S djevojkom, koja je iz nekog razloga popisivala imena ljudi koji su sjedili u mojoj okolini, pa tako i moje. Razgovor mi je još u živom sjećanju. Što doduše ne čudi, s obzirom da se odigrao prije par sati, i s obzirom da su to rijetke izgovorene riječi, baš meni upućene, bez nekog posebnog razloga.

-          Dobar dan. Mogu vas zamoliti da mi kažete svoje ime? - Kažem joj ime.

-          Hvala, doviđenja.

-          Nema na čemu, doviđenja.

Ljubazno neko stvorenje, prava rijetkost na današnjem vaktu, a osim toga, razgovor, kao sa početka vježbanke Češkog za svakoga.

Već je 17.23, i odlučujem da je već pristojno vrijeme da osoba koja i nije nešto pretjerano opterećena radnim zadacima, a koju imaginarni šef vjerovatno ne drži na oku lagano zapali preko vrata. Spremam laptop, čistim sto, ustajem... niko ništa. Čak ni ono dvoje kojima je juče očigledno bio prvi dan na poslu. Jadnici. Vjerovatno čekaju da im neko kaže da idu kući. Već ih vidim kako se nakon još pola sata zgledaju, pa onda ono „hoćemol“, pa se onda nećkaju, „niko nije otišo osim onog lika što niko ne zna ko je“ i tako redom dok im konačno ne dođe šef i ne kaže „još ste tu!?“. Srećom, neću biti tu da to ispratim. Krećem preko vrata. Jebe me se. Srew you guys, I'm going home! Ako jednospratni hotel mogu nazvati domom. Ma mogu, što neću moć. Ustajem i mirno krećem prema izlazu.

U lobiju – mala pobjeda. Portir mi na češkom govori doviđenja. Ono što mi se nije svidjelo je to što u lobiju nije bilo više nikoga i što me je pomenuti pogledom pratio sve do izlaza. Nisam od onih paranoika... dobro, jesam, al fakat, ovo mi baš bi sumnjivo. Oči Zle korporacije me uprkos prvobitnom utisku gledaju?

Tog jutra, odlučio sam da ću taj dan nastaviti s radom na misiji stapanja s okolinom. Ne znam da li Česi svaki dan jedu vani, ali siguran sam da bar ponekad kupuju u prodavnicama. Prekršeno Pravilo broj 1. preživljavanja u stranoj zemlji: NE ZABORAVI PONIJETI PARE U ZAMJENJIVOJ VALUTI!, bilo je samo dodatni argument da se na neki način onih 300 Kč (cca. 20 KM) koje su mi ostale od prošle posjete pokuša rastegnuti na 7 dana, s obzirom da je usluga korištenja bankomata u stranoj zemlji na listi nameta koje bi ste platili daleko iza davanja prvorođenog djeteta u janjičare. Uzevši sve ovo u obzir, kupovina hrane umjesto večere u lokalima u gradu sa cijenama izuzetno stimulativne prirode za razvoj ugostiteljstva, činilo se kao dobra ideja. Kolko komplikovano može bit nać nešto za složit si sendvič. Pa jel tako?

-       Dobro – mislio sam – kad sam već tu 2 mjeseca godišnje, da bar pokušam da se ne ponašam ko jebeni turista što i jesam. Za početak, da pokušam da jedem negdje dalje od centra grada a da se ne otrujem.

 Vrijednost uspješno izvedenog eksperimenta bila bi višestruka: 1) odmaknuo bih se od centra grada i dosadnih kako turista (kakav sam i sam) do dosadnih turistolovaca koji se, ne znam zašto lijepe za mene, ko da mi na jebenom čelu piše „JA NISAM ODAVLE!“ i 2) Sasvim sigurno da bi negdje na periferiji za isti komadić piletine prošao dosta jeftinije nego pored jebenog srednjovijekovnog sata za koji ni najstariji pražani veze nemaju čemu služi (pokazuje još neki kurac osim tačnog vremena op.a.). Zadatak se pokazao dosta lakšim nego što sam očekivao. Kako je padala kiša, te se nisam mogao upustiti u avanturu traženja praškog ekvivalenta granapu, pređoh u lokal preko puta hotela. Ustvari, i nije bio preko puta hotela, već na istoj strani ulice, ali kako li se to ono kaže... Kulturan lokal. Dugi šank, dugi stolovi (ko u nas na malo boljim svadbama), šareni stolnjaci, jedan pikado i pepeljare veličine noćne posude. Sanitarni uslovi – 3/10. Zadovoljavajuće. U stražnjoj prostoriji 6 debeljuca sa brkovima, tamburicama i kontrabasom, pjevaju da se sve ori. Nako, nisu ni loši kad malo uđe u uho. Izgleda vježbaju. Jer okolo niđe nikog, a i u ovoj drugoj prostoriji još samo ja i neki momak i cura.
 

-          Dobar dan, šta vam mogu ponuditi. – konobarica. U najboljim godinama. 45-50. Bogami, vidi se da je izgleda u svoje doba odradila koju gastarbajtersku turu na oktober-festu. E, sad, ono dobar dan sam odma skonto, to je bilo lako, al za onaj ostatak mi je malo trebalo da procesiram. Tu već njoj nešto bi čudno. Ali sekundicu prije nego se odlučila da pozove muža da joj se pridruži naoružan lovačkom dvocijevkom, tim simbolom mira kojim su se mnogi krčmari služili da bi zlonamjernim gostima smirili uzavrele strasti, odgovorih energično:

-          Dobar dan, nemate možda neki meni? – veze nisam imao da li se na češkom meni kaže „meni“, ali poenta je izgledati samouvjereno! Sad je njoj trebalo par sekundi da procesira. I tu sam formulisao Pravilo uklapanja broj 1. NAUČITE JEZIK zemlje u kojoj boravite. Osim ako naravno to nije vaša zemlja, u kojem ćete slučaju već, podrazumijevano, znati jezik.

-          Da, pođite za mnom. – uh jebote... đe ćemo... Nesigurno ustanem i krenem za njom, ali paranoja se uskoro pokazala neopravdanom. Jedini meni u kafani bio je ispisan kredom na ploči iza šanka. Hehehehe. Na meniju dvije stavke za piti (piva 10 i 12 stepeni) i tri za pojest. Jedno je piletina na talijanski način sa kuhanim krompirom (Uau jebote, počeli smo se šamarat). Druge dvije ne razumijem. Jebi ti to, što je sigurno, sigurno je:

-          Daćete mi jednu ovu talijansku piletinu. – ovaj put me bolje razumije. Samo samouvjereno. A osim toga, daj da vidimo i kakva je ta talijanska piletina!

 
Trenutak kasnije dobijam zagoreni batak, karabatak i dva kuhana krompira. Pošteno. Pa šta sam mislio kakvu pilad jedu u Italiji! Ko i sav normalan svijet, zagorenu i sa dva kuhana krompira.

Tri zalogaja kasnije, mašem gospodin brki, vjerovatno suprugu malopređašne, sa željom da platim i odem svojim poslom, što ovaj vjerovatno nije anticipirao. Spušta sve suđa što je držao, jer je vjerovatno naslutio (a ne znam kako više majku mu) da će mu trebati manevarskog prostora za neverbalnu komunikaciju rukama. Prijatno se iznenadio kad sam ga onako casualy upitao mogu li platiti, no utisak jebenog stranca koji sam odavao bio je prejak da mi jednako casualy odgovori. Umjesto toga, stade divlje i uspaničeno prstom upirati prema kasi ko da su požarne stepenice. Za kasom ona ista konobarica. Bez suvišne šuplje, ne govori mi koliko treba da platim, već mi pokazuje na displej kase. Povlačim zadnju provokaciju, plaćam sa 1000 Kč račun od nekih 80 Kč. Ništa. Ni imatel sitno, ni nemam ja sitno, ni nemoj pobratime ko boga te molim, ništa. Odbrojava kusur, i na moje doviđenja, klima glavom. Izlazim.
 

Epilog: Eksperiment je bio poluuspješan. Jeo sam 10% jeftinije u, doduše 80% gorim uslovima (to je uspješni dio), ali nesretne Čehe, koliko god da je bilo teško natjerati da progovore engleski, toliko ih je teško natjerati da progovore i svoj jezik jednom kada shvate da ste MoFo stranac/turista.

...a ne, fakat, zašto bi neko ko se ne kladi pratio sport?

Pa, kao što to obično biva nakon udara adrenalina, ili nakon što se nenadano iščupamo iz neke teške situacije, neizbježno se samo od sebe nametne pitanje – šta sad? Paaaa, mogo sam malo stat tu ispred. Nako. Da udahnem život. Popijem pivu. Šta ja znam. I stao sam. I šta sad? The thrill is gonne, rekla bi narodna pjesma, a što je na silu ibogu je mrsko, te poput mnogih prije mene, poučen narodnom mudrošću, odlučim da bez daljnjeg odlaganja uđem u dvoranu.

Nema gužve. Dvoje ispred mene. Kartu, kako sam našao ispod onog podvožnjaka (naime, nije ležala na cesti ispod podvožnjaka, već sam je, da ponovim za one u zadnjim klupama koji kao i obično imaju pametnija posla no da slušaju, našao u zadnjem džepu u trenutku kad sam bio ispod podvožnjaka), tako sam je grčevito stegnuo, i njena ceulozna duša već je popuštala pod vlagom mojih dlanova. Nadam se da je boja na njoj dovoljno kvalitetna da izdrži dok se dokopam sigurnosti dvorane. Ono dvoje pokazuju karte. A, gospođa na ulazu, ko da ne cijepa karte... šta li je ovo bože dragi... oooooo, ništa iskuliraj se i pravi da ti je normala, da ovaj kulturni svijet ne primijeti da veze nemaš šta se dešava, ne bleni ko talac! Šta li joj je ovo, ko neki nacional-detektor, zapišta liku, zapišta djevojci ispred mene. Pustila ih unutra. Hajd' valjda će i meni zapištat. Pružam kartu i onda vidim: Bar kod! Koji su lisci ti Česi! Elem, ova pruža ruke, valjda traži kartu. Pružam joj je. Ona cilja... Iiiii... ništa ne može ispuniti prazninu nastalu nedešavanjem očekivanog pucnja, uprkos pritiskanju okidača. U glavi čujem odjek piska čitača bar koda, ali na žalost, odjek se pojavio nezavino od realnog podražaja. Piska nema. Mršti se bogami ova, ko da će me udarit. Prelazi još jednom, opet – piska nema. E, koje sam ja kurate sreće, još će bit da su mi nakon svega što sam predevero da dođem do karte falsifikat uvalili...

 
...

Plakat sam vidio prije tri dana. Na jednom jedinom mjestu. Na stanici podzemne željeznice. Daleko od centra. Tolko daleko da sam mislio da je zajebancija. Uglavnom, kada sam vidio da je do koncerta još tri dana, pusta želja je u glavi vješto našla davno pohranjenu, skoro zaboravljenu obzervaciju da je u zgradi u kojoj radim smješten jedan od mnogih ureda za prodaju karata. Ko bez duše uletjeh ispred nasmijane radnice na šalteru.

-          Još ima karata za Faithless?

-          Samo momenat gospodine... – ma jebote gospodin, hajmo, ubrzaj, možda neko baš sad na nekom drugom šalteru kupuje zadnju – ...da, još 90 dostupnih. Koliko? – To Bože!

-          Jednu. Mogu platiti karticom?

-          Ne, primamo samo keš, nažalost još nemamo terminal... – zaista je teško opisati emocije ili dati neki komentar. Hm, šok, nevjerica?

-          Znači, ne mogu kupiti za karticu? – upitah ponovo, ne toliko što nisam shvatio, već prije što sam bio nemoćan da pojmim koncept.

-          Ne samo keš. – mrtva hladna.

-          ... – šutim. Htjedoh reći, „ali ja nemam keš“, ali sam se u zadnjem trenutku predomislio.

-          Još 90 dostupnih u ovom uredu, ili total od 90.

-          Samo za keš?

-          Da. – gleda me sa bezgraničnim strpljenjem uslužnog kiborga, modela za rad na šalteru za prodaju karata. Pa, jebemu mater, zla ženo, sažali se malo, vidiš kolko želim tu kartu, pa sapatnici smo u ovoj dolini suza, i ja sam ljudsko biće, imam i ja majku koja se pita kako mi je, jesam li gladan, jel mi hladno, pokaži makar malo ljudskosti! To mi možda neće pribaviti kartu, i tvoj ću ured napustiti kao popišan maslačak, ali ću bar biti popišani maslačak sa saznanjem da je nekom u ovom tuđem svijetu stalo!

-          OK, navratim kasnije. – kažem joj odsutno, jer sam bio prezauzet problemom kojim tempom da ostatak dana odbrojavam unazad od 90.

 Isti večer pronašao sam drugi ured za prodaju karata. U hotelu s 5 zvjezdica. Nisam bio siguran je li mi uniformisani vratar poželio dobru večer sa „jebi mater“ prizvukom, ili sam ja taj prizvuk čuo samo zato što sam unaprijed kada sam vidio o kakvom se hotelu radi i brzinski bacio pogled na svoju pojavu, odlučio da će njegovo „dobro veče“ neminovno imati taj prizvuk. Ubjedih se da nije ni bitno.

-          Dobro veče, „ticket pro“?

-          Na drugoj recepciji. – opaaa, dvije recepcije, nije se štedilo vidim, jebeni imperijalisti, da li će ovom proleterskom semigastarbajterskom djetetu uopšte htjeti prodati kartu. Il me samo zajebava, čuj druga recepcija, đes šta ima! E, vidi, fakat druga recepcija.

-          Dobro veče, „ticket pro“?

-          Da, ali ne radi. – kako bona ne radi. – Radno vrijeme je svaki dan od 8 do 8. – pogledam na sat. 20.37. Lijepo. Kojim li sam tempom trebao brojati od 90 unazad. Total od 10.000, još 90 dostupnih. Hm. Teško je reći. Ali u odnosu na 10.000, 90 i nije puno. 0,9%.

 
Izlazim.

-          Doviđenja. – vratar na češkom sa balkanskim osmijehom.

-          Jebi mater. – ja na čistom bosanskom sa češkim osmijehom.

 Sutradan ujutro – 08.00.

-          Dobro jutro.

-          Dobro jutro.

-          Ticket pro?

-          Da, izvolite.

-          Ima li karata za Faithless i primate li kartice?

-          Naravno da primamo, a samo malo da vidim... – eno ga. Nema boga da se dva dobra spoje. Ovi primaju kartice al garant nema ka...

-          Ima, koliko?

-          ... – ponovo šok. Nevjerica.

Izlazim.

-          Doviđenja. – vratar ljubazno.

-          Doviđenja, gospodine.

 ...

 Onaj pištolj još uvijek ne pišti. Ona me još uvijek smrknuto gleda i vraća mi kartu. Jebiga. Fakat ga jebi, nije bilo suđeno. Isplati li se uopšte ubjeđivati sa njom? Imam li se kome žaliti? Šta sad da radim sa jebenim falsifikatom od karte? Jebe se njoj. Ma, ustvari kurac joj se jebe, drago joj je! Vidim joj na licu! Ma, jebem vam svima više ma...

-          Gospodine, prođite unutra, blokirate ulaz.

-          Aha, oprostite, nešto sam se zamislio... Izvinjavam se... – TO BOŽE! Po ko zna koji put u ova dva dana. Ulazim.

Pa, za početak, nisam bio siguran gdje do bijesa uopšte treba da izađem iz voza. U ova, akumulativna dva mjeseca ovdje, uprkos popularnom vjerovanju da je utvđenje svih vidova andergrounda, nisam mogao da ne steknem utisak da u ovom jebenom gradu žive samo rahitične babe, i jebeni turisti. Uz izvinjenje osobama u trećoj životnoj dobi oboljelim od rahitisa, te svima koji su ovaj grad došli posjetiti radi zabave. Nekad je teško izraziti gorčinu na politički korektan način ne uvrijedivši niti jednu kategoriju građana koja nema veze sa uzrokom iste. Vjerovatno pod utiskom zavidnog broja prevara izvedenih od strane domaćih organizatora kulturnih dešavanja, kojih se sasvim sigurno ne bi postidjela ni mnoga svjetska imena iz oblasti obmane i iluzije, vlastiti mi mozak poče da radi protiv mene. U ovakvoj situaciji, nije bilo fajde od umjerenog niti, da se razumijemo, bilo kakvog drugog pesimizma, ali jednom kada naučite da činjenice posmatrate na taj način, teško je oteti se medvjeđem zagrljaju crva sumnje. A činjenice su bile protiv mene. Kad malo bolje razmislim, stvarno sam bio debil da skontam da će se koncert održati u ledenoj dvorani u vrijeme kada hokejaška sezona još nije gotova, štaviše, kada ZNAM kao činjenicu da će se u toj istoj dvorani se za dva dana igrati utakmica. Drugo, već sam na odredišnoj stanici, i fakat, ali fakat, još uvijek niđe nikog osim rahitičnih baba i jebenih turista. Jebemu mater, da nemaju dvije T-mobile arene?

Kako bilo, bijaše prekasno da time razbijam glavu, te se odlučih na varijantu sve ili ništa. Čak i ako sam se prevario, i koncert nije tamo gdje sam mislio da je (a poznajući se stvarno nije nemoguće), ili ako nije danas nego je bio juče (uh, jebote, o ovome nisam ni razmišljao, hitro stavljam ruku u džep tražeći kartu da provjerim datum), ili ako sam recimo zaboravio kartu (e, sad već panično tražim kartu, gdje li sam je stavio jebote?), ili ako mi je neko odradio novčanik u kojem je bila karta (sad me već obliva hladan znoj i divlje izvrćem džepove) zajedno sa svim parama i kartom za gradski saobraćaj (ma haj se u kurac džastine, evo ti svega u zadnjem džepu, đe si ih i ostavio), barem ću lijepo prošetati sjevernim predgrađem koje stvarno nikad nisam imao priliku razgledati. Koje možda nije ispunjeno znamenitostima, štaviše prilično je ružno, tako da se otprilike svodi na isto ko da sam bacio pješaka od Aneksa do Dobrinje i nazad, ali ako već neko uspije vidjeti win-win situaciju u nadolazećoj katastrofi, zašto ga zamarati činjenicom da u propadajućem liftu možda i nije dovoljno skočiti u trenutku udara. Osim toga, grad (pa tako i predgrađe) čine ljudi, i siguran sam da su oni momci pored onog bureta sa onom flašom, izbrijanih glava prijatna duha i lepršava karaktera, spremni pomoći strancu u nevolji.

Približavam se areni. Ispod podvožnjaka, pa još jedno sto metara. Sad je malo življe. Nema rahitičnih baba. Samo pokoji jebeni turista. Još malo bliže. TO BOŽE! Parking ispred arene pun. Pa, zato u gradu nije bilo nikog normalnog! Svi frikovi grada i predgrađa su na parkingu ispred dvorane. Desetak hiljada ljudi, tridesetak hiljada komada nakita za noseve, uši, pupkove i/ili bradavice, razrijeđena Cola, autobusi iz unutrašnjosti, miris požara u indijskom polju tekstilnih vlakana (i u know what i mean, and i think u do)..., (jesul ono likovi šator razapeli, matere ti!? Pa, ne mogu da vjerujem!), jedan kez od uha do uha i potmuli filing da sam možda prerano odusto od egzita. Fala kurcu na udarcu! Konačno na slobodnoj teritoriji!

Dok se naš junak smisli koji je sljedeći njegov potez, dozvolićemo sebi kratki intermeco za jedan, za minuli mjesec (tačnije njegovu prvu polovinu, uključujući i kraj prošlog, ali zar je bitno) i više nego primjeren citat:



"You know it's truth, nobody ever really quits. A smoker's a smoker when the chips are down... And your chips are down."

...i zahvalu gospodinu Jodyju Wisternoffu za pomoć prilikom izdržavanja praškog mandata.

Dan 22.

A, jesam im rekao da neće na dobro. Nije da nisam. I šta sad da radim? Da kažem „reko sam vam“? Pa, pretpostavljam da bi u tome bilo određene satisfakcije. Satisfuckcije, jebo me ta safisfakcija. Mislim da se od prvog dana nisam obrijao. Il jesam. Nemam pojma, al mi bockanje brade dovlači to pitanje iz ćoška mozga tačno posred čeonog korteksa, preko ono malo suvislih misli koje mogu da usmjerim prema rješenju problema. A, to je stvarno čudo, čini se da potencijal sporedne misli da razbije glavni tok misli raste sa nevažnošću sporedne misli. Mislim da me zemljotres vjerovatno ne bi baš toliko pomeo. Još uvijek se gledam sa ekranom. Nekad šestog ili sedmog dana, samo na trenutak mi se učinilo da i on mene gleda bar s podjednakom mržnjom. Da mi je tad bila ova pamet, možda sad ne bih bio na rubu ludila. Sad izgleda da je on mene zarazio apatijom. Ovo je zapravo uvijek i bila samo partija šaha između mene i njega, a bogami, kako stvari stoje, ne gine nam pat pozicija. I to samo zbog moje prepotencije, krenuo sam svom silinom misleći da ću proizvesti određenu reakciju, međutim reakcija je u potpunosti izostala, ponašanje mu je bilo totalno nepredvidivo i shvatio sam, na žalost prekasno, da ustvari ni na početku nisam bio u prednosti. Sad mi je jasno da bilo šta što uradim ili pomislim neće izazvati reakciju kakvu očekujem. Uprežem se koliko mogu da odagnam misao da je sasvim realna mogućnost da ništa što uradim ili pomislim neće imati ama baš nikakvu posljedicu. Mislim da bi bilo baš fatalno, kada bih sebi ovo predočio kao realnu mogućnost. Mislim, ono, ne manja neprijatnost, nego jebeno fatalno za nekog ko bar donekle odbija da povjeruje u stvari kao što je sudbina. (N.B. mi je jednom prilikom rekao da ćemo jednog dana formulu za razumijevanje kompletnog univerzuma moći odštampati na majici. Da je sve u kretanju čestica. Psiha – funkcija mozga, mozak – elektrohemija, gomila elektrona i ostalih čestica, divljaju. Ali, reče, ne divljaju, već se ponašaju po određenim pravilima baš kao i sve ostale čestice. Bez izuzetka. Uzročno-posljedično. A do prvog uzroka doći ćemo idući unazad do Big banga. Dakle, već tad, koristeći se zakonima fizike, bilo je moguće odrediti kretanje svake čestice, predvidjeti sve, od stvaranja zvijezda, zvjezdanih sistema, života, do nas dvojice kako stojimo ovdje. Zanimljivo. Rekao sam mu da će ako uspije matematički dokazati da sudbina postoji doći do fizičkog paradoksa i da će se svemi urušiti sam u sebe. Uvijek sam bio bolji u doskočicama nego u onom što radim.) Neprijatnost je u tome što mi iskustvo baš i ne pruža nadu da je suprotno moguće. I što je više uzaludnih pokušaja da se nešto promijeni, to je više neisprobanih pokušaja koje otpisujem kao nevrijedne truda. A, šta ako mi ne ostane ni jedan pokušaj vrijedan truda... jebote... ne mogu vječno ovako ostat... ili mogu?

-          Imal šta?

-          Jaštaradi. – mislim da je to bila prva riječ koju sam progovorio u tri, četiri dana. A, opet, nisam siguran. Vrijeme je tako relativno. Baš kao i prostor.

-          Hmh. – osmjeh sebi u bradu. Ma ja, šta ćeš, jebe se tebe. Al nek si došo da vidiš kako sam. Tačno na vrijeme. Na neki način, drago mi je što jeste. Lik preko puta mene je izgleda skonto kolko je sati, već danima me ništa ne pita. Niko me više ni ne gleda. Osim likova sa ozbiljnim frizurama i sunčanim naočalama. A oni me gledaju sve češće. A to ne valja. Možda je bolje da se odlijepim od monitora i prekinem s ovim? Dok fakat nije postalo stvarno. Ili dok sam se u stanju ubijediti da nije.

Dan 3.

11.30

Gotya mother fucker!!! Gotya!!!

13.45

Pardon, zajeb, nemam ga.

Dan 2.

08.00
 

-          Dobro jutro, jesi se naspavo? – stvarno nemam ništa protiv iritirajuće raspoloženih ljudi ujutro. Kao što stvarno nemam ništa protiv niti jedne vrste ljudi. A ni životinja, biljaka niti minerala, kad smo već kod toga. Sve dok me se klone. Na žalost, u prirodi prvospomenutih im je da se ne klone nikoga. Sa vedrije strane, ovdje u MED-u je samo jedan takav. Opet, sa tamnije, taj jedan sjedi do mene.

-          Pogledaj me još jednom, i pogađaj. A vjerujem da ćeš ubost od prve. Nije teško.

-          Dobro ba, samo pitam... – pa možda sam papak, al, koga zavarava, šta ga boli kurac jesam se naspavo. Osim toga, to me pita svako j*beno jutro, i svako jeb*no jutro zna odgovor. Pa haj što ne uči iz grešaka, al do sad bi i labaratorijski miš naučio da ne dira onu čudnu žicu koja viri iz zida labirinta.

-          Dobro jutro, jesi se naspavo? – pa ne mogu da vjerujem, jel ovo pita svakog ko prođe pored njega!?

-          Jesam, ti?

-          Jesam.

-          ... – jebote. Ostah bez teksta. Bi me malo i stid. Eto, šta je meni falilo da kažem jesam. Evidentno bih slagao, ali bar bih ga skino s kurca. Paradoks ove situacije je taj što su oni koji su se naspavali, a očigledno ih na moje nemalo iznenađenje ima, spremni da budu podvrgnuti redovnoj dijagnostičkoj rutini koja se sastoji od velikog broja podrutina od kojih svaka sadrži pitanje na koje ili nemate adekvatan odgovor, ili imate a ne želite da odgovorite. U prvom slučaju će jednostavno izmisliti odgovor, a u drugom... će jednostavno izmisliti odgovor. Međutim, činjenica da su se naspavali (ili bar na tom prvom koraku vješto zavaraju dijagnostičara), ne daje povoda pokretanju rutine, tako da su jednostavno pušteni na miru. S druge strane, oni koji se nisu naspavali žele da budu ostavljeni na miru, ali to je nedvosmislen okidač za inicijaciju dijagnostičke rutine: „Pa šta je bilo?“, „Ma nije ništa.“, „Ma jest nešto...“ itd. Ovakav razvoj događaja je obično na nesretnog odgovarača na rutinsko pitanje „Jesse naspavo?“ emotivni ekvivalent zvuku grebanja zapuštenih nokata po limenoj haubi bijelog fiće. Al, što kaže narodna pjesma „you do it to your self, and that's what really hurts“. OK, mijenjam strategiju. Prvom prilikom. A, sad da vidim jel jutro stvarno pametnije od večeri...

10.45

-          Kako ide E.? – eto prilike!

-          Super. Tip top. – eh, eto, to je bilo to. Vidiš da može, samo kad se hoće! Samo što je jaz između sadržaja i forme onog što sam rekao bio veći nego energetski prag elektrona u prvoj ljusci izotopa vodika u bornoj kiselini. Zapravo, između sadržaja onog što sam rekao i načina na koji sam to rekao, bio je čitav jedan svemir. Mislim da ljudi to zovu sarkazam. A ja sam samo pokušao da budem ljubazan. Ma koga zavaravam, jebe me se za ljubaznost, samo sam htio da me se kreten prođe.

-          Pa, bome, ne izgledaš tako. – ma pazi ti Sigmunda, provali me na prvu! Ustvari, ne nervira me tolko... ono što mislim da me nervira kod njega... hm... fakat, šta me uopšte nervira kod ovog lika? Hajd, nebitno... „ne izgledaš mi tako“ – reče sa bezgraničnom empatijom i razumijevanjem. I, šta da ja sad kažem tom čovjeku? „Da, ne izgledam.“ Ili „Ne, ne izgledam.“ Ili „Ma, izgledam, ba!“. Umjesto toga, neodređeno klimnem glavom. Ovaj me još uvijek umiljato posmatra.

-          Nešto si mi zabrinut...?

-          ... – opet neodređeno klimanje glavom. Ne mogu procijeniti, ali oko 5 sekundi tišine.

-          Hajde, da te više ne gnjavim, vidim da si nešto neraspoložen.

-          Hajde! – rekoh s pomiješanim osjećajem olakšanja i čiste ljudske zlobe. Pa, pretpostavljam da sam mu mogao reći kako izgleda jutro nije pametnije od večeri, kako sam gladan i nervozan, kako mi je to treća kafa odjutros, pa mi je još i pritisak skočio, ali nisam. Jebiga. To u drugoj fazi.

13.55

-          E, kako je bilo na ručku?

-          Super-jebeno-uzbudljivo, kao i uvijek. – jebiga, nisam mogao da odolim. Šta da kažem, čovjek može protiv sebe samo u određenoj mjeri i uz maksimalnu volju i zalaganje. Popustila koncentracija.

16.57

Već gubim nadu. Lampice koje treba da svijetle ne svijetle i obrnuto, lampice koje ne treba da svijetle svijetle. A, onda odjednom, sve lampice zasvijetle bez obzira na to da li treba ili ne treba da rade. Zatim se sve pogase. Zatim se neke popale, a neke pogase, ne zato što to treba ili ne treba da rade, već, čini se što im je tako došlo. Sve izgleda ko neka jebena pobuna robova, a ja ne da ne mogu da je ugušim, nego veze nemam ni gdje je Spartak. Ekran je još uvijek plav.

-          E ba, jesu to nove hlače?

-          ... – ubiću ga, matere mi.

18.00 

Isto kao i u 16.57. I sat prije toga. I sat prije toga... i tako sve do nultog dana. Kao da su sva pravila odjednom prestala da važe. Opet haos. Ako ništa, shvatio sam da postoje tri tipa haosa. Tip 1: isti uzrok izaziva različite posljedice, Tip 2: različiti uzroci izazivaju istu posljedicu i Tip 3: hibrid prva dva. Sa sigurnošću mogu konstatovati da sam sad zasad na drugom tipu. Popularni „ja u klin on u ploču“ tip.